Rehabilitacija

// Što je tortura?

Tortura je svako djelo kojim se osobi nanosi ozbiljna bol ili patnja, bilo fizička ili psihička, radi iznuđivanja informacija ili priznanja od te ili treće osobe, kažnjavanja za djelo koje je ta ili treća osoba počinila ili je za nj osumnjičena, zastrašivanja ili prisiljavanja te ili treće osobe, ili iz bilo kojeg razloga temeljenog na diskriminaciji bilo koje vrste, kada tu bol ili patnju nanosi ili na to potiče, ili je dao suglasnost ili privolu, javni dužnosnik ili druga osoba u javnom svojstvu (prema Konvenciji UN protiv torture i drugih okrutnih, nečovječnih i ponižavajućih postupaka ili kazni, 1984.).

Iz ove definicije, može se reći da je mučenje je namjerno nanošenje teške psihičke ili fizičke boli ili patnje od ili uz suglasnost državnih organa u cilju postizanja određene svrhe. Tortura se koristi kao kazna, kako bi se dobile informacije ili priznanja, u cilju osvete ili stvoranja terora i strah unutar određene skupine ili cijele populacije.

Neki od najčešćih metoda fizičke torture su batine, elektrošokove, primoravanje na neprirodne položaje, potapanje („waterboarding“), gušenje, opekotine, silovanje i seksualno zlostavljanje. Psihološki oblici torture i nečovječnog postupanja, koji često imaju dugotrajnije posljedice za žrtve, najčešće su izolacija, prijetnje, ponižavanje, lažna pogubljenja, lažna amputacije i svjedočenje mučenju drugih.

Tko su žrtve ?

Svatko može biti žrtva mučenja – djeca kao i odrasli, mladi i stari, religiozne osobe kao i ateisti, intelektualci i slabije obrazovani.

Česte žrtve su politički aktivisti, branitelji ljudskih prava, novinari, čelnici sindikata, zdravstveni djelatnici, osobe u pritvoru ili zatvoru, pripadnici etničkih i vjerskih manjina te osobe koje se nalaze u zatvorenim ustanovima (psihijatrijskim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi).

Tortura utječe i na obitelji i prijatelje žrtava. Obitelji i lokalne zajednice ugrožene su bilo kroz traumatso iskustvo koje proživljavaju njihovi članovi, ali i kroz svijest da se temeljna ljudska prava ne jamče niti poštuju. Uporaba torture šalje ozbiljno upozorenje onima koji se politički, vjerski, etnički ili društveno razlikuju, ali i ostalim građanima koji ne mogu s pravom zahtjevati da živime u slobodnom i sigurnom društvu.

Tko su počinitelji ?

Po definiciji, torturu provode osobe u službi države, odnosno provodi se na nagovor, uz suglasnost ili pristanak javnog službenika ili druge osobe koja djeluje u službenom svojstvu Oni koji će najvjerojatnije biti uključeni u torturu su:

  • službenici u zatvoru / pritvoru
  • policija
  • vojska
  • paravojne snage
  • protu – gerilske snage pod državnom kontrolom
  • osoblje u zatvorenim institucijama (prihvatnim centima, azilima za psihijatrijske pacijente, domovima za stare i nemoćne)

// Posljedice torture

Posljedice torturi mnogo su dugotrajnije i dalekosežnije od neposredne boli. Mnoge žrtve pate od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji uključuje simptome kao što su „flashback“-ovi ili nametljive misli, jaka tjeskoba, nesanice, noćne more, depresija i rupe u pamćenju.

Žrtve torture često osjećaju krivnju i stid, potaknutu poniženjima koja su pretrpjeli. Mnogi osjećaju kao da su izdali i iznevjerili sebe ili svoje prijatelje i obitelj. Svi takvi simptomi su normalna ljudska reakcija na nenormalno i nečovječno postupanje.

Posljedice možemo promatrati kao tjelesne, psihološke, psihosomatske i socijalne.

Tjelesne posljedice
  • posljedice udaranja, hematomi, kontuzije, povrjede unutarnjih organa
  • loše zarasle frakture kostiju – kronični bolovi
  • disfunkcija povrjeđenih dijelova tijela
  • ožiljci
  • slomljeni zubi
  • pneumonija
  • bronhitis
  • kronični bolovi u zglobovima, leđima, ramenima
  • opekline
  • disfiguracija lica
  • ginekološki i urološki problemi
Psihološke posljedice
  • Smanjeno samopoštovanje
  • Gubitak samopouzdanja
  • Gubitak samopouzdanja u socijalnim odnosima
  • Naučena bespomoćnost
  • Poteškoće orijentacije
  • Poremećaj sna
  • Noćne more
  • Tjeskoba
  • Depresivnost
  • Slaba koncentracija
  • Oštećene funkcije memorije
  • Psihoseksualni problemi
  • Promijenjen osjećaj o sebi (identitet)
  • Somatizacija
  • PTSP (posttraumatski stresni poremećaj)
  • Alkoholizam i druge zloupotrebe supstanci
  • Psihotični poremećaji
Psihosomatske posljedice
  • Kronične glavobolje
  • Dispepsija
  • Probavni problemi, čir (ulcer)
  • Problemi sa srcem
  • Ginekološki problemi
  • Hipertireoza
  • Dijabetes
  • Visok krvni tlak, oscilirajući
  • Alopecija (opadanje kose)
  • Enureza (nekontrolirano noćno mokrenje)
Društvene posljedice po pojedince, žrtve torture i njihove obitelji:
  • Socijalna stigmatizacija
  • Socijalna izolacija
  • Nesposobnost dobiti/zadržati posao
  • Oduzeta imovina
  • Osiromašenje
Društvene posljedice po zajednice:
  • Strah u zajednici
  • Narušeno povjerenje
  • Formiranje grupnog identiteta oko iskustva traume
  • Negiranje zločina i torture


// Rehabilitacija žrtava
Cilj rehabilitacije je osnažiti osobu – žrtvu mučenja da nastavi puni život u najvećoj mjeri u kojoj je to moguće. Rehabilitacija se temelji na uspostavi povjerenja, poštovanja, ravnopravnosti, suosjećanja, izbjegavanja postupaka koji podsjećaju na mučenje, objašnjavanju procedura, jasnom okviru djelovanja i uključivanju relevantne okoline.
Medicinska i fizioterapijska rehabilitacija

Kod medicinske pomoći uzima se detaljna povijesti bolesti i ispituje iskustvo mučenja. Iznimno je važno slijediti najviše etičke standarde. Nužno je detaljno informirati klijenta i osigurati upućeni pristanak na medicinske procedure. Medicinsko ispitivanje uključuje više specijalista, prema potrebi. Za neke intervencije koje podsjećaju na iskustvo mučenja – potreban je krajnji oprez i ponekad psihološka priprema.

Svrha fizioterapije adaptirane za žrtve mučenja je da osoba prihvati dodir, da joj se olakša bol, relaksira muskulatura, vrši se proprioceptivna stimulacija i olakšava pokretljivost zglobova, osvješćuje držanje i odnos prema tijelu. Posebna pažnja posvećuje se disanju koje odražava stanje pacijenta.

Psihološka rehabilitacija

Indikacije za psihijatrijsko liječenje/pomoć i pomoć u upućivanju u odgovarajuće institucije i/ili psihoterapijski pristup baziraju se na strukturi ličnosti klijenta, stadiju psihoseksualnog razvoja, životnoj povijesti prije traume (značaj ranih iskustava!) karakteristikama iskustva mučenja, te modificirajućih faktora. Cilj psihoterapijskog tretmana je obnoviti samopoštovanje, pozitivnu sliku o sebi, sposobnost korištenja svojih snaga nasuprot oduzimanju vlastite volje i moći koje je cilj i posljedica torture. Koriste se informiranje i psihoedukacija, individualno i grupno savjetovanje te psihoterapija.

Pristupi koje primjenjujemo u RCT-u

Konfrontacijska psihodinamska psihoterapija: pomaže u suočavanju s traumom i tjelesnim, intelektualnim i emocionalnim rekacijama, te u obnavljanju osjećaja kontrole nad svojim životom. Za to je potrebna procjena o dostatnoj snazi ličnosti, sačuvanom pozitivnom identitetu, barem prosječna inteligencija, donekle sređene životne prilike. Provodi se u određenim fazama (od uspostave povjerenja, zajedničko ispitivanje povijesti traume, emocionalna prorada, nova orijentacija i pogled unaprijed).

Suportivna psihodinamska psihoterapija: psihoterapeut kreira atmosferu prihvaćanja bez interpretacije. Pogodna je u situacijama kada nije indicirana konfrontacijska psihoterapija (slaba struktura ličnosti, oštećenje identiteta, slabija inteligencija, psihotične epizode). Ovdje je fokus više na praktične probleme i podršku, kroz gore opisane faze ali bez ili s oprezno doziranom s emocionalnom proradom.

Grupna psihoterapija (najviše korištena u RCT-u): cilj je obnoviti oštećenja koje je proizvela trauma torture, gubitak vjere u ljude i zajedništvo, prekinuti izolaciju. To je moguće povratkom među druge ljude (obično nakon individualne terapije slijedi uključivanje u grupnu), u grupu gdje se može obnoviti osjećaj sigurnosti, pripadanja, dostojanstva. U ovoj vrsti grupe voditelj je aktivniji nego inače, empatičan, grupa ima strukturiran cilj, vrijeme i prostor; vodi se briga da se svi osjećaju sigurno i da se svaki član izrazi. Ttako se osiguravaju između ostalog opasnosti destruktivnog potencijala grupe. Dijeleći svoja iskustva, članovi zadobivaju osjećaj kontrole nad životom, traumatsko iskustvo ppostaje iskustvo prošlosti što oslobađa sanage adekvatnijeg funkcioniranja u realnosti.

Humanističke psihoterapije: Integrativna Geštalt terapija koristi se u radu s djecom i odraslima. U radu s djecom kombinira se individualna podrška, strukturiran grupni rad, te podrška okolini (obitelj, škola) kako bi se oslobodile snage rasta i razvoja pogođene traumom (djece, roditelja) i unaprijedila osjetljivost okoline za potrebe djece i tako prevenirali razvojni zastoji i psihološki problemi. (Pantić, Z., Integrative Gestalt Group Therapy with Refugee Children 351-359 u Arcel, L. i Tocilj- Šimunković, G. (1998): War, violence, Trauma and Coping Process, Naklada Lumin).

Kognitivno bihevioralne terapije: usmjerene su na aktuelne probleme, njihovu analizu, reakcije organizma, ponašanje i posljedice istog. Ovo je strukturiran i direktivan terapijski pristup koji naglašava važnost uloge mišljenja u onome šta osjećamo i kako se ponašamo. Može se provoditi individualno i grupno, a metode i rezultati tretmana se evaluiraju. Pristup se koristi za široki rang psiholoških i tjelesnih problema s ciljem prevladavanja specifičnih problema (npr fobije), eliminiranja simptoma ili unapređenja funkcioniranja. Sa žrtvama mučenja kognitivno bihevioralni pristup koristi se u tretmanu kronične boli, problema spavanja, tjeskobe (RCT Field Manual on Rehabilitation).

Terapija svjedočenjem: U novije vrijeme u radu sa žrtvama mučenja, svjedocima na suđenjima za ratni zločin koristimo terapiju svjedočenjem i druge vrste psihološke podrške prije, za vrijeme i nakon suđenja (RCT Field Manual on Rehabilitation).

Psihoedukacija kao psihološka pomoć: Zadnjih godina u većoj mjeri koristimo informiranje i psihoedukaciju u radu s osjetljivim skupinama u područjima s manje mogućnosti i kada tretman nije moguć zbog udaljenosti, siromaštva i stavova prema psihoterapiji. Osobi u problemu potrebne su informacije o problemu čime se izbjegava tjeskoba zbog nepoznavanja i nerazumijevanja osobne situacije. Dobra informiranost pozitivno utječe na donošenje odluka, te u razumijevanju osobne uloge u rješavanju problema nasuprot očekivanju da netko drugi riješi problem. Informiranje i učenje djeluje motivacijski, te ga osobito korismo u (kasnijim) multidimenzionalnim tretmanima. Psihoedukacija – osobito učenje o psihološkim aspektima problema (npr. povezanost tjelesnih problema i traume, o tjeskobi i drugim sipmtomima traume, učenje o strategijama nošenja sa stresom, učenje o sramu i stigmatizaciji kod žrtve i dr.) pomaže promjeni disfunkcionalnih stavova i strahova (Pantić, Z. (2012) u Božičević, V., Brlas, S., Gulin, M. Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja, ZJZ Sv. Rok, Virovitičko-Podravske županije; 289-304)

Socijalna rehabilitacija
  • Informiranje i savjetovanje
  • Pomoć u smještaju i osiguranju osnovnih potreba
  • Pomoć u školovanju djece
  • Pomoć u uspostavljanju kontakta s različitim institucijama i organizacijama
  • Podrška u smanjenju socijalne stigme
Pravna rehabilitacija

Konkretna pomoć i posredovanje kod ostvarivanja različitih prava (npr dokumenti, spajanje obitelji, ostvarivanje prava na boravak, podrška u pravosudnim procesima, zagovaranje za ostvarivanje prava na naknadu štete.

// Naša iskustva u radu s žrtvama mučenja i njihovim obiteljima

Posvetiti se radu sa žrtvama mučenja i drugih kršenja ljudskih prava iznimno je važna osobna odluka koja podrazumijeva rad sa osobama koje su doživjele zlo koje ljudi organizirano čine jedni drugima. To je iskustvo koje mijenja samu žrtvu kao i pomagača.

Susreli smo ljude koji su doživjeli teško zamisliva traumatska iskustva; možemo napraviti mapu područja i praksi mučenja te posljedica i načina suočavanja za vrijeme i nakon ratova u RH i BiH, ali i društvenog odgovora na njihova iskustva.

Što je ono što im pomaže?

Ono što smo čuli od naših pacijenata to je značaj dobivene ljudske podrške i uvažavanja, iskustvo da nisu sami:

„Kada smo pričali na grupi što smo doživjeli u logoru, svi smo plakali. I doktorica s nama. To da je i ona s nama zaplakala, bilo nam je ljekovito. Znali smo da nismo sami“; „Meni je kao izbjeglici s djecom bilo teško u Zagrebu, svašta smo prošli… ali ja sam se borila. Ono što sam stalno imala na umu i što me je držalo, to je da kad zapne i ne mogu dalje sama, imam moju A.B., moju teraputkinju, koja će se zauzeti za mene i moju djecu“.

I doista, unatoč naporima za znanstvenim praćenjem utjecaja traume i različitim pristupima pristupima rehabilitaciji, kao glavni „lijek“ ostaje humani i iskren pristup traumatiziranoj osobi. „Specifična priroda terapijske veze u pristupu traumatiziranoj osobi često je ona kritička varijabla za rezultat tretmana“ (van der Kolk, B. (2006) Traumatic stress. The Guilford Press).

Psihijatar i psihoterapeut Dragan Pavelić o svom iskustvu vođenja grupe i njenog nastavka života nakon rehabilitacije zaključuje: „Snage grupnog okupljanja s jedne strane i gostoprimstvo IRCT Zagreb s druge, dovoljni su da se grupa sastaje i nadživi svoju samoću i usamljenost – nesreću izgona i izbjeglištva. Grupa se pokazala jačom od krajnje usamljenosti – smrti. Većina članova je imala teške gubitke među svojim najbližim. Kao da je pra-pripadnost grupi pobijedila usamljeničko beznađe“ (Pavelić, D. (2007) O samoći samovanju i usamljenosti, Biblioteka Oko tri ujutro).

Za veliki broj naših korisnika koje smo pratili nakon rehabilitacije i povratka, odnosno integracije u novoj sredini, ostala je/obnovila se sposobnost rasta, nasuprot zarobljenosti u traumi.

Ipak, u svakodnevnom radu svjedočimo koliko je žrtvi nakon svega teško nepriznavanje njene patnje od strane društva, nedostatak pravde, kažnjavanja počinitelja i obeštećenja – jednako konkretnog kao i onog simboličkog. Još jednom nalazimo misao u literaturi o traumatskom stresu koja potvrđuje i naše iskustvo: „Način na koji su žrtve tretirane obično je indikator generalnog stava društva o promoviranju opće dobrobiti njegovih građana“ (van der Kolk, B. (2006) Traumatic stress. The Guilford Press).

Osjećamo najdublje poštovanje prema našim pacijentima, prema snazi i istrajnosti da se obnovi život, unatoč svemu.

// Projekti i aktivnosti

BOSWOFAM – projekt psihosocijalne podrške ženama izbjeglicama iz BiH (1993-95);

Žrtve mučenja i članovi njihovih obitelji- izbjeglice iz Bosne i Hercegovine (završeno; 1996)

Žrtve mučenja u razdvojenim obiteljima (završeno; 1996)

Rehabilitacija žrtava mučenja i članova njihovih obitelji u Hrvatskoj (završeno; 1996-1997)

Rehabilitacija žrtava mučenja i članova njihovih obitelji u Hrvatskoj (završeno; 1998-1999)

Međunarodna mreža za rehabilitaciju žrtava mučenja (završeno; 1999-2000)

Repatriacija obitelji iz Bosne i Hercegovine.
Edukacija za život u demokratskom društvu : ljudska prava i žrtave mučenja (završeno; 2000-2001)

Psihosocijalno praćenje žrtava mučenja, povratnika u Bosnu i Hercegovinu (završeno; 2001)

Regionalno ojačavanje profesionalaca u radu sa žrtvama mučenja i članovima njihovih obitelji (završeno; 2002)

Ojačavanje liječnika i ostalih profesionalaca na regionalnoj razini kroz edukaciju za podršku žrtvama mučenja i članovima njihovih obitelji s ciljem uspješnog procesa pomirenja (završeno; 2001-2004)

Osnaživanje obitelji žrtava mučenja – rad na unapređivanju kvaliteta života (2005)

Pravni aspekt žrava mučenja – izbjeglica iz Bosne i Hercegovine STOP PROJEKT: Psihoterapija i rezultati tretmana osoba s postraumatskim stresnim poremećajem kao posljedica rata i migracija na Balkanu. (završeno 2007)

Psihološka pomoć i ojačavanje žrtava i svjedoka, te edukacija profesionalaca i volontera iz vladinog i nevladinog sektora o radu sa žrtvama i svjedocima (završeno 2007)

Zajednička strategija u rehabilitaciji žrtava mučenja sa zemljam partnerima: Poljska i Mađarska (završeno 2006 -2007)

Žrtve mučenja i članovi njihovih obitelji – pravna, socijalna i psihološka pomoć žrtvama -potencijalnim svjedocima na sudu za ratne zločine (završeno 2008)

Direktna pomoć žrtvama mučenja i članovima njihovih obitelji (u kontinuitetu od 1996). Osnažimo najslabije na tržištu rada (završeno 2012)

// Linkovi