Komunikacija s djecom u kriznim situacijama

  • Vijesti

Kada nastupi krizna situacija – bilo da se radi o obiteljskom gubitku, prirodnoj katastrofi, nagloj selidbi, financijskoj nevolji ili nekoj drugoj stresnoj okolnosti – roditelji se suočavaju s dvostrukim izazovom. Ne samo da se moraju nositi s vlastitim stresom, već trebaju pomoći i djeci da shvate i prevladaju ono što se događa. Za samohrane roditelje i roditelje u jednoroditeljskim obiteljima to može biti posebno teško jer nemaju drugog roditelja s kojim bi podijelili tu odgovornost u datom trenutku.

U nastavku teksta donosimo vam savjete koji vam mogu pomoći da s djecom komunicirate na način koji umanjuje strah i jača njihovu otpornost u kriznim vremenima.

Prije svega, smirite sebe koliko god je to moguće.

Djeca “čitaju” naše emocije. Ako vide da smo potpuno preplavljeni panikom, i sama će se uplašiti. To ne znači da trebate glumiti hladnokrvnost ako ste uznemireni, već da prije razgovora s djetetom pokušate udahnuti, sabrati misli i nastupiti što staloženije. Djeca preuzimaju emocionalne signale od roditelja – ako uspijete zadržati smiren ton glasa i kontrolu, djeca će se osjećati sigurnije. U redu je reći da ste i vi tužni ili zabrinuti, ali istodobno pokazati da se nosite s tim.

Saznajte što dijete već zna i misli o situaciji.

Djeca imaju način da čuju i “nanjuše” više nego što mislimo. Prije nego što im objasnite krizu, pitajte ih jednostavno: “Znaš li što se dogodilo?” ili “Što si čuo/la o tome?”. Dajte im priliku da izraze svoje razumijevanje i moguće zablude ili strahove. Pitajte ih jesu li nešto vidjeli na TV-u, razgovarali s prijateljima u školi i sl. To će vam dati polazišnu točku – možda dijete već brine o nečemu konkretnom (recimo, “Hoće li i naša kuća stradati?”) što možete odmah adresirati.

Budite iskreni i jasni, primjereno dobi.

U kriznim trenucima djeca trebaju istinite informacije da bi se osjećala sigurno. No, važno je prilagoditi količinu i težinu informacija njihovoj dobi. Mlađoj djeci dajte osnovne činjenice bez grafičkih ili traumatičnih detalja. Starija djeca mogu podnijeti više, ali i njima treba dozirati. U svakom slučaju, govorite istinu – ako nešto ne znate, recite da ne znate (i da ćete pokušati saznati). Ako se dogodilo nešto tužno (npr. smrtni slučaj u obitelji), nemojte to skrivati ili uljepšavati umanjenicama koje dijete neće razumjeti – recite jednostavno što se dogodilo, uz naglasak da ćete svi zajedno to prebroditi.

Uvjerite ih u njihovu sigurnost (ako je primjenjivo).

Jedna od prvih briga djece u krizi jest – “Jesmo li mi (i naši najbliži) u opasnosti?” Ako je kriza takva da dijete može strahovati za vlastitu sigurnost (npr. tijekom poplave, potresa, rata, epidemije), ključno je ponuditi im čvrsta uvjeravanja. Objasnite koje ste korake poduzeli da ih zaštitite (“Zato smo privremeno otišli baki jer je ovdje sigurnije” ili “Vidiš, vatrogasci i policija sada brinu da se ništa loše ne dogodi, mi ćemo ih poslušati i bit ćemo sigurni”). Naglasite da mnogo odraslih radi na tome da svi budu sigurni. Ta misao može rasteretiti dijete od osjećaja da je svijet potpuno kaotičan.

Dajte prostor osjećajima i pitanjima.

Dopustite djeci da izraze svoj strah, tugu ili ljutnju zbog situacije. Potvrdite te emocije riječima poput: “Vidim da si uplašen, i normalno je bojati se kad se ovako nešto dogodi.”. Ohrabrite ih da pitaju što god ih zanima. Neka pitanja mogu biti teška (“Hoćemo li i mi umrijeti?”, “Hoće li biti još potresa?”, “Zašto se to dogodilo baš nama?”). Koliko god moguće, odgovorite iskreno, ali s fokusom na nadu. Primjerice: “Razumijem da se bojiš ponovnog potresa. Potresi su nepredvidivi, ali znamo da nakon velikog potresa obično slijedi mirno razdoblje. I ima puno stručnjaka koji prate situaciju i brinu se da ostanemo sigurni.” Ako je dijete zabrinuto za nešto što je čulo (možda i netočno), ispravite dezinformacije nježno.

Održavajte rutinu i osjećaj normalnosti koliko god je moguće.

U vremenima krize djeci puno znači kad vide da neke obične stvari i dalje funkcioniraju – to im daje signal da svijet nije skroz “propao”. Pokušajte zadržati dnevne rutine kao što su vrijeme obroka, igranje ili uspavljivanje na isti način kao prije. Ako je rutina poremećena (npr. ne idu u školu zbog krizne situacije), kreirajte novu privremenu rutinu kod kuće (odredite vrijeme za učenje, zabavu, zajedničko gledanje filma itd.). Ta struktura pomaže djeci da se osjećaju sigurnije unatoč vanrednim okolnostima.

Pokažite dodatnu nježnost i strpljenje.

U kriznim periodima djeca mogu doživjeti regresiju u ponašanju, t. ponašati se kao da su mlađa nego što jesu – npr. ponovno početi mokriti u krevet, biti plačljivija, tražiti vašu pažnju više nego obično, dijete koje je već prestalo koristiti dudu možda će je opet tražiti, ili će dijete koje je spavalo samo možda opet htjeti spavati s roditeljem. To je normalna reakcija na stres. Odgovorite s razumijevanjem i dodatnom dozom ljubavi. Provedite malo više vremena uz njih, čak i samo sjedeći blizu ili držeći ih za ruku. Vaša fizička prisutnost i smirenost pružit će im najveću utjehu.

Potražite stručnu pomoć ako je potrebno.

Ako primijetite da se dijete vrlo teško nosi (stalno je tjeskobno, ima noćne more, povlači se ili pokazuje izrazite promjene u ponašanju i mjesecima nakon događaja), razmislite o razgovoru s dječjim psihologom. Krizne situacije mogu ponekad dovesti do traume, pa je bolje pružiti pomoć ranije nego kasnije. Stručnjak će vam dati smjernice kako dodatno pomoći djetetu da emocionalno obradi što se dogodilo.

Kroz sve ove korake, ključna poruka djetetu treba biti: “Tu sam za tebe. Siguran/na si. Proći ćemo kroz ovo zajedno.” Kada dijete to osjeti, lakše će prebroditi i najveće oluje. A vi kao roditelj, iako ste možda sami u odgojnoj ulozi, niste sami u pomoći – nemojte se libiti potražiti podršku (bilo profesionalnu, bilo od prijatelja/obitelji) i za sebe u takvim situacijama. Što ste vi stabilniji, to ćete bolje moći biti oslonac svom djetetu.

Izvori:

Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj ovog dokumenta u isključivoj je odgovornosti korisnika i ni pod kojim uvjetima se ne može smatrati odrazom stajališta davatelja.

Projekt je financiran od strane Ministarstva demografije i useljeništva.